U stvari, ja umnogome živim život mojih roditelja. Znam, reći ćete kako to nije moguće, život je jedan, originalan i neponovljiv, nema repliku, ali verujte, živim, živim, a evo i kako…

Moja MIlena, po roditeljima Užičanka, rođena je početkom septembra 1922. u selu Stapari, nadomak Užica. Njeni su tamo imali imanje i vodenicu, a baba Milka, poreklom iz Radojičića sa Sinjevca, brda iznad Užica, u poodmakloj trudnoći se zadesila baš tu. Dovoljno da mojoj majci u LK, kao mesto rođenja stoje Stapari, što  je njoj  iz nekog razloga veoma smetalo, a nama davalo materijal da se sa njom šalimo, kada god bi potezala svoje staroužičko poreklo.

Deda Dragomir, sin Miladinov i sinovac Veljka Lazića, poticao je iz bogate užičke porodice, po kojoj se i dan danas deo grada iznad Kurlagića tašnera zove Lazića brdo. Mog pradedu Miladina su na Jelovoj gori, preciznije na Jovanovoj vodi, ubili hajduci, nakon što je baba Zora okasnila sa otkupom. Okosnica nekog budućeg štiva mogla bi biti upravo ta priča o otkupu i baba Zori, pa ću je ovaj put preskočiti, do neke naredne prilike.

Zato ću se osvrnuti na podatak o tome kako je moja majka u stanovitim trenucima (izvođenja iz takta od strane mene),  tvrdila kako smo moja polutetka Živana i ja opasne igračice na nju, mislim baba Zoru. Tek skoro mi je palo na pamet da to i nije moguće, s obzirom da je Živana kćerka moje babe iz njenog prvog braka, u Stranjakovićima iz Volujca, ali po takvim pitanjima sa mojom Milenom se nije raspravljalo. Kao ni o potomcima njoj omraženog dede Veljka Lazića, koji je njenog oca doveo do prosjačkog štapa, nakon što je moj deda, mamin otac Dragomir ušao u zajednički poslovni poduhvat imenom Hotel "Lazić", u kome je bio i prvi užički bioskop, tu gde je danas prodavnica "Kadinjača", baš ispod Lazića brda. Deda Dragomir je svom stricu potpisivao menice bez pokrića, pa mu je sva, nemala imovina otišla na "doboš". I ta vodenica i njive uz Đetinju u Turici i kuća u gradu.

Nastaviće se…

Share